Mali Mo

Snježana i ja se biciklima vraćamo s večere kod prijatelja u Den Boschu. Cestom pored biciklističke staze, uporedo s nama, klizi novi, crni audi. Prednje staklo suvozača polako se spušta i iz auta proviruje glava mladića. Marokanac? U svakom slučaju malo obojeni mladić nešto govori ali vjetar u mojim već ionako otvrdlim ušima priječi mi da ga razumijem. Zaustavljam se i silazim s bicikla. Staje i automobil.

-Gospodine, jeste li ikada radili u O, pita me mladić čije mi lice postaje poznato ali još ne znam ko je taj mladi čovjek koji se smiješi izlazeći iz automobila.

Dok prihvatam pruženu ruku, kockice sjećanja se polako slažu i ja znam de se predamnom nalazi Mohammed, najmladji sin iz porodice afganistanskog doseljenika iz Z. Nije još bio napunio 18 godina kada je bio moj djak. Medju štićenicima u zatvoru za maloljetnike u mjestu O, Mali Mo, kako su ga zvali i drugovi i nastavnici u školi koja je pripadala zatvoru, izdvajao se visinom i inteligencijom. Prije isteka dvogodišnjeg probnog kaznenog perioda Mohammed je dobio slobodan vikend poslije kojeg se nije vratio u zavod. Njegovo ime potom je stavljeno na teleks što je značilo da je Mohammed u bjekstvu. Od tada ga, više, nisam vidio.

Sada preda mnom stoji deset godina stariji Mohammed ali je široki osmjeh koji otkriva pravilne, bijele zube ostao isti. Kaže da je sretan što me vidi jer je uvijek želio da mi kaže da je na pravom putu. Mohammed sada radi kao menadžer prodaje u Peugeotovom predstavništvu u S. Pitam ga zašto je baš meni želio to da kaže, a on kaže zato što se vjerovali u nas.

Gledam Mohammeda i prisjećam se naših razgovora u razredu i za vrijeme pauza izmedju nastavnih časova, pred školskom zgradom. Znam da sam mu govorio da porijeklo nije ni nedostatak ni opravdanje za skretanje s pravog puta. Prije bi svoje afgansko porijeklo mogao da iskoristi kao uporednu prednost nekoga ko poznaje dvije kulture. Dok ga gledam pitam se da li sam tada stvarno vjerovao da će se Mali Mo izvući iz geta u koje ovo društvo suptilno i nemilosrdno gura Mohammeda i ostale malo obojene dječake? Iz geta u koje se, potom, sami, dobrovoljno, zatvaraju jer se u tom prostoru osjećaju sigurni i zaštićeni, jer se tamo ne stide zbog dugačkih mantila svojih u marame umotanih majki i tetaka? U geta u kojima se i ne govori drugačiji holandski do onaj grleni, njihovih očeva, iz kojeg pršte arapski vokali kao uplašene ševe pred koscima?

Crni audi se polako udaljavao i ubrzo nestao iz vidokruga, a ja  pomislih kako se Mali Mo, nakon deset godina, vratio s onog dopusta za vikend da mi vrati vjeru u malo obojenu djecu.

 

Geef een reactie

Het e-mailadres wordt niet gepubliceerd. Vereiste velden zijn gemarkeerd met *