U kolumni pod naslovom Patriotizam  Željko Ivanković je svojevremeno  ovu latinsku riječ sa nekadašnjeg „ljubav prema domovini“ iliti domoljublje preveo na sadašnju sbh-varijantu:  droboljublje! Ova nakaradna značenjska geneza ima i „međustanicu“ pa se patriotizam „kod nas … nerijetko shvaća i kao rodoljublje, što će reći ljubav prema rodu, plemenu, narodu”.

Priča o balkanskoj genezi značenja patriotizma, naročito onaj dio koji patriotizam tumači kao „ljubav prema rodu“, vratila me je, načas, u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme poslije, kako smo ih tada u medijima krstili, „prvih slobodnih, demokratskih i višestranačkih izbora“ 1990. godine. Patriotizam shvaćen kao „ljubav prema rodu“ učinio je tada da na tim izborima pobijede etnički pokreti preobraženi u političke partije i, s mandatom te pobjede, zemlju uvedu u skoro četverogodišnji „rodovski“ rat.

Već 1991. godine, par mjeseci poslije izbora, ljudi su počeli da se, spontano, svrstavaju u nacionalne torove, tražeći pod čadorom roda svoga sigurnost i zaštitu od nadolazećeg (uvijek tuđeg) nacionalizma. Takvo svrstavanje značilo je i prihvatanje pravila koja važe u toru ili oboru: tamo ne samo da je dozvoljeno nego je upravo poželjno vršiti nuždu na svakom slobodnom mjestu. Govno smrdi ali zrači toplotu. Vlastiti smrad pri tome služi kao zaštitni omotač oko nacionalnog tora, a pod nacionalnim plaštom svjež izmet održava pozitivnu temperaturu i čuva stado od zime.

Kako ne podnosim smrad, a svakog krda se grozim, ostao sam izvan obora. U takvoj Republici Bosni i Hercegovini odnosno Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini (već mnogo prije Daytona Bosna se entitetski podijelila!) više nije bilo mjesta za pojedinca: vlast su preuzeli oni koji su, izabrani od svoga roda vladali u ime tog roda.  Kao pojedinac bez stada osjećao sam se usamljen i, prirodno, napustio sam buduću klanicu. Sve što se poslije desilo, referendum o nezavisnosti pa plebiscit o zajedništvu, bilo je nastavak priprema za rat koji je bio proglašen upravo na tim „prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini“ 1990. godine.

Odmah nakon prvih višestranačkih izbora napisao sam, u banjolučkom „Glasu“, komentar o tome da smo glasali ali da pravog izbora nismo imali. U međuvremenu se desio rat pa je došao mir ispisan u američkom Daytonu, prošlo je više od 20 godina od tih prvih višestranačkih izbora ali birači u BiH još uvijek nemaju izbora. Razlog je isti kao pred prve višestranačke izbore: Bosna i Hercegovina nije država bosansko-hercegovačkog naroda već zemlja u kojoj žive zavađena plemena koja, zahvaljujući državnom modelu skrpljenom na osnovu nametnutih kompromisa etničkih poglavica, na izborima biraju predstavnike roda (etnosa), a ne naroda (demosa). Kako ovi rodovski predstavnici ne predstavljaju narod Bosne i Hercegovine nego etničke grupe sa teritorije koja se naziva Bosna i Herceghovina, to je njihova uloga u institucijama države Bosne i Hercegovine po pravilu destruktivna.  To što ne rade ni za dobro vlastitih rodovskih zajednica oličenih u entitetu (RS) odnosno kantonima (FBiH) posljedica je shvatanja patriotizma koji se pretvara u „posljednje utočište hulje“.

Demos je Aristotel definisao kao podanike (narod) jedne države i ova definicija naroda u savremenoj Evropi vrijedi i danas.  Preneseno na Bosnu i Hercegovinu njen narod predstavljaju svi njeni građani koji imaju bosansko-hercegovačko državljanstvo odnosno njen pasoš (putovnicu).

Etnos savremeni antropolozi definišu kao pripadništvo odredjenoj socijalnoj grupi čiji članovi imaju zajedničke rasne, vjerske i/ili jezičke osobine i odredjenu  teritoriju smatraju svojom. Norveški antropolog Frederik Barth (Ethnic Groups and Boundaries, 1969) definiše etnos kao kategorijalno odredjenje koje pojedinca klasifikuje u smislu njegovog najopštijeg, baznog identiteta.

Pripadnistvo demosu (narodu) jedne države odredjeno je zakonima te države i nema veze sa etničkom pripadnošću pojedinca. Hipotetički gledano državljanstvo Bosne i Hercegovine može da dobije i neki (etnički) Englez ako zadovoljava uslove o sticanju državljanstva propisane zakonom Bosne i Hercegovine.

Za razliku od demosa kojeg određuju vanjski faktori, etnos se određuje iznutra, od strane članova etničke zajednice. Da bi neko bio pripadnik jedne etničke grupe mora da ispunjava dva uslova: da se sam osjeca pripadnikom grupe i da ga članovi te etničke zajednice  prihvate kao člana grupe.

Bosna i Hercegovina je kao savremena evropska država ustanovljena tek mirovnim ugovorom u Daytonu 1995. godine. To je citava dva vijeka poslije francuske i vijek i po nakon evropskih buržoaskih revolucija koje su porodile savremene evropske nacionalne države.  Poslije toga trebalo je da prodju najmanje četiri generacije da bi se državljani Njemačke osjecali Nijemcima ili Talijani Italijanima. Bosni i Hercegovini je takodje potrebno vrijeme da etnosi izgrade zajednički demos odnosno da se svi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini osjećaju Bosno-Hercegovljanima. Da bi se to ikad postiglo, potrebno je načiniti prvi korak, potrebno je da politički predstavnici tih etničkih zajednica imaju viziju buduće zajedničke države.

Bosna i Hercegovina nema vizionare. Umjesto njih na rodovskim tronovima sjede droboljubi koji vlastitom rodu krv sisaju na slamku čvrsto opredijeljeni da doživotno ostanu u toj parazitskoj ulozi. To je pravi razlog zašto se rodovski predstavnici u BiH Daytonskog ugovora drže k’o p’jan plota. Bosna i Hercegovina podijeljena na dva dijela i rasparčana na nekoliko kantona/županija, bez centralne vlasti i, zapravo, bez naroda (demosa) predstavlja najbolju formu za vječno upravljanje etnosom u smjeru i na način koji određuje etnicke elite.

Prvi uslov da Bosna i Hercegovina dobije demokratsku vlast je da se etnosi oslobode straha, da se ne plaše jedni drugih. Samo slobodni ljudi mogu da budu individue koje će izaći iz rodovskih obora. Oslobođeni ljudi će birati političke  predstavnike koji su spremni na kompromise u cilju zajedničkog napretka i stvarnog zalaganja za jednu, poštenu i transparentnu, državnu zajednicu.

Narod (demos) Bosne i Hercegovine može da nastane samo od slobodnih građana, od onih koji ne pristaju da budu utjerivani u torove, od onih koji nemaju problem sa osudom zločina zato što su ga počinili pripadnici njihovog etnosa, od onih koji ne trguju brojevima rodovskih žrtava.

Da li će se to ikad desiti? Ja vjerujem da hoće. U protivnom ova zajednica etno-plemena kakva je Bosna i Hercegovina danas, osuđena je na dugoročno stanje hibernacije gdje je kretanje moguće jedino u mjestu i s pogledom unazad.

Goran Trkulja