Zbirkom pripovijedaka (Mliječni zubi, Booka, Beograd, 2020) mlada bosanska spisateljica se definitivno potvrdila kao pisac velikog talenta i osobenog stila.
Pokušavajući da složim utiske koje su 12 kratkih priča iz zbirke Mliječni zubi ostavile na mene sjedim pored prozora u dnevnoj sobi i zurim u drvo fikusa na sredini sobe. Iz krošnje drveta se u tom trenutku jedan sasušen i žut list lagano spusti na pločice poda. Nedugo zatim pade još jedan. Pod stablom koje je izranjalo iz ogromne zemljane saksije primijetih tada čitavu hrpu suvih, uvrnutih i žutih, listova. Gledajući ih pomislih kako je Bastašić, odbacujući iz svojih pripovjedaka svaku suvišnost kao fikus sasušene listove, pripovjednu stvarnost u njima dovela do suštine: do mjesta kada ništa više nije moglo biti odbačeno jer bi se, time, izgubio smisao ispričanog, ali i do mjesta kada bi svaki detalj koji bi se dopisao pokvario sklad cjeline. Dvanaest pripovijedaka, kao dvanaest bisera, dugo su i strpljivo brušeni prije nego što ih je umjetnica nanizala na ogrlicu.
Mliječni zubi je neobično snažna kritika malograđanskog društva uparloženog u palanačku ravnodušnost i savršeno mirnog pred činjenicom da produžetak takvog života neminovno vodi u ništavilo. Strah od vlastite slike u ogledalu drži svijet iz Bastašićkinih priča sapet u mengelama malograđanskog mentaliteta čiji je duh još šezdesetih godina prošlog vijeka bravurozno opisao i analizirao Radomir Konstantinović (R. Konstantinović: Filosofija palanke, Treći Program, Beograd, 1969.).
Mliječni zubi je priča o odrastanju „bez romantizovanja detinjstva iz perspektive odraslih“, kako sama autorica navodi na svom blogu. Bilo da govori o perverznoj starici, baba-tetki koja pred smrt unucima u ruke gura svoje sasušene sise (Posljednja večera) ili o prvoj menstruaciji (Krv) kao kraju jednog djetinjstva koje je „više nesređeno nego nesrećno“ ili o ocu koji iz rata dolazi da bi se ubio (Tata stiže kući), Bastašić nam očima djeteta otkriva skrovite kutke ljudskog bića. U svakoj priči pripovjedač je dijete koje raspolaže tek oskudnim rječnikom i znanjem o životu omeđenim vlastitim, djetinjim, iskustvom. Da bi se iz te perspektive opisala kompleksnost odnosa u svijetu (odraslih) potrebno je zaista maestralno spisateljsko umijeće.
Uvodna priča, Šuma, na izvjestan način je pozornica na kojoj se odvija radnja cijele zbirke. U društvu okovanom normama koje su iskopane iz prošlosti i idealizovane zaboravom, u društvu bez svijesti o vrijednostima izvan egzistencijalnih, život se ponavlja po šemi: jedi, radi, spavaj. Svako iskakanje iz ustaljenog reda predstavlja opasnost koja bi mogla uništiti taj i takav društveni poredak. Kako je život, na individualnoj ravni, nemoguće zaustaviti on se u „Šumi“ kao fluid izvlači iz društvenih okova i prelijeva na drugi nivo. Na toj drugoj ravni vidimo očeve koji masturbiraju do iznemoglosti i majke koje, priključene na infuziju sladunjave romantike, izlaz iz palanačke monotonije traže u virtuelnom svijetu televizijskih sapunica.
Priča o besperspektivnosti takvog svijeta u Šumi ima koliko očekivan toliko i paradoksalan kraj: ubistvom oca kćerka ne otkriva već zakopava istinu o stvarnom životu kako bi time omogućila nastavak života na nivou hibernacije.
Pod posebno povećalo Bastašić u „Šumi“ stavlja ženu i njenu ulogu u društvu satkanom od laži i licemjerja. Osim majke pripovjedač (djevojčica-kćerka) u priču uvodi još nekoliko neimenovanih ženskih likova. Iako date samo u skicama ove žene jasno vidimo kao čuvare okoštalog društvenog poretka koji se temelji na vječno istoj podjeli uloga između muškarca i žene.
‘Osušio ti se, rekle bi mojoj majci, kao da govore o hortenzijama u dvorištu. Jede li ti? Što ti je onako oslabio?’, govorilo je selo najprije hinjeći zabrinutost, a potom majci otvoreno predbacujući krivicu za sumnjivo ponašanje i izgled njenog muža.
‘Da moj mora sam da se pegla’, rekla je jedna gospođa u redu iza nas u pošti, ‘pa prije bih da me u krađi uhvate nego da mi čovjek takav hoda’. Druga je dodala: ‘Vidi se to na čovjeku, kakvo žensko ima kod kuće.’
Oduzimajući joj rod (riječ žensko je srednjeg, neutralnog, roda) društvo ženi oduzima lični identitet i, time, pravo da bude čovjek. Ona, u društvu, ima ulogu domaćice i majke koja kod kuće obezbjeđuje kontinuitet i nepromjenjivost životne predstave. Selo (u priči predstavljeno neimenovanim ženama) je tu ne da joj pomogne nego da je, u slučaju potrebe, upozori i opomene na ono što je njena jedina uloga i prevashodna zadaća.
Uloga čovjeka u svijetu Šume formalno je prepuštena muškarcu jer kontrolu nad njim u svojim rukama drži žena. Kao čuvar postojećeg poretka ona je u mogućnosti da promiješa karte i uloge u predstavi drugačije postavi. Žena se, međutim, plaši da bi novom podjelom karata izgubila kontrolnu ulogu u društvu i zato to ne čini. Život zato nastavlja da egzistira u stanju hibernacije.
U Šumi oba glavna lika bježe od stvarnosti: otac, opterećen ovisničkom strašću, bježi u svijet šume u kojem se taj sramotni život uspinjao slobodno, divlje, bez riječi, uz otrovne gljive i veliko, zapetljano korijenje, a majka, pred dosadnom realnošću, kao noj u pijesak, glavu zariva u svijet sladunjave romantike tv-sapunica.
Nakon što ukazivanjem na grešku, prijetnjama i narodnim bajalicama ne uspijeva da promijeni situaciju u porodici, selo (društvo) zaključuje da je đavo došao po svoje pa diže ruke od porodice i pušta je niz vodu osuđujući njene članove na potpunu izolaciju i, u krajnjem slučaju, na umiranje.
Izlaz iz vrzinog kola palanačke ustajalosti moguć je jedino radikalnim presijecanjem čarobne vrpce kojom su oboje vezani za palanački život ali ni otac ni majka za takav čin nemaju snage. Shvatajući kakva im opasnost prijeti ako ih, zbog očevog čudnog ponašanja, napusti i posljednji snabdjevač hranom, Rusinka koja svake nedjelje donosi svježa jaja, kćerka se odlučuje na akciju. Dijete, kojem je dodijeljena uloga budućeg čuvara poretka, dilemu opstanak ili oceubistvo rješava na jedini mogući način. Njen čin u tom svijetu (vrijednosti) ne predstavlja grijeh već, prije, izbavljenje kojim se otac oslobađa grijeha, a majka tereta kojeg nije sposobna da se riješi.
Nakon što je zadavila oca djevojčica se istuširala kao što bi uradila i da je u dvorištu zakopala mrmota koji je bio smežuran i prljav kao mrtva, bezdlaka krtica. Zatim se pridružila majci za stolom, supi u tanjiru dodala prstohvat soli i mirno, bez traga krivice ili straha u glasu, prozborila: Nema tate, još uvijek.
Mati je nastavila da gleda svoju seriju na televizoru i, lagano žvačući hljeb natopljen supom, izgovorila ustaljenu frazu: samo ti jedi, sine! Život se nastavlja u svojoj učmaloj besmislenosti. Očevo odsustvo se ne osjeća. Njegovim uklanjanjem iz života kćerka je obezbijedila nesmetani kontinuitet palanačke monotonije. Izlaza iz začaranog kruga ionako nema.
Nakon što je Šumom otvorila pripovjedačku galeriju Bastašić na njene zidove kači slike na kojima su predstavljeni sadistički učitelji, umišljene psihološkinje, očevi koji se na sinovima fizički iživljavaju kao što su njihovi očevi to sa njima činili i majke koje kroz kćeri žele da ostvare svoje zamišljene snove. Plejada likova koji kao da su sišli sa slika Jheronimusa Boscha daju zbirci turoban i, reklo bi se, pesimističan ton. Reklo bi se, kažem, jer ova nadasve iskrena knjiga od čitaoca s pravom traži da odgovore na pitanja iz vanjskog svijeta stalno traži u sebi. Kopanje po vlastitoj svijesti je mukotrpan posao ali jedini koji vodi do spoznaje vanjskog svijeta. Ukazujući gdje se nalazi odgovor ova knjiga je, iako turobna i teška, zapravo, optimistična.
Mliječni zubi neće ponoviti komercijalni uspjeh koji je Lana Bastašić postigla romanom Uhvati zeca ali se ovom knjigom mlada bosanska spisateljica definitivno potvrdila kao pisac velikog talenta i osobenog stila.
Ovaj tekst je objavljen na portalu Buka.com